znati

Kiropraktika

Manualna terapija

 Manualna terapija je pojam koji se koristi u fizioterapiji, a predstavlja način dijagnostike i liječenja funkcijskih smetnji lokomotornog sustava posebnim zahvatima s rukama. To je drevni, prirodni terapijski postupak namještanja kostiju, najčešće onih na kralježnici, kako bi se uspješno tretirala razna oboljenja i ozljede. Manualne tehnike uključuju razne oblike masaže, mobilizaciju i manipulacije u svrhu rasterećenja prikliještenog ili blokiranog živca, krvnih žila, mišića, tetiva ili zglobne čahure. Terapija je bezbolna, s trenutnim djelovanjem (olakšanjem), a rezultati su dugotrajni.

Primjenom manualnih tehnika dolazi do oslobađanja tenzije u tkivu, poboljšava se prokrvljenost te tako utječe na smanjenje boli, povećanje pokretljivosti i opće funkcionalnosti organizma. Često predstavlja najvažniji dio fizikalne terapije.

Manualna terapija:

  • provodi specifičnu dijagnostiku i terapiju zglobnih struktura i pripadajućih okolnih mekih tkiva
  • pokazala je signifikantnu učinkovitost u tretmanima slabinske i vratne kralježnice, gležnja, koljena, kuka, lopatice i lakta
  • ima ulogu smanjenja boli, povećanja opsega pokreta, smanjuje ili uklanja upale mekih tkiva, potiče oporavak ozlijeđenog tkiva i elastičnost te stabilnost pokreta

 

Sve ove tehnike zahtijevaju dodatnu edukaciju terapeuta, odličnu percepciju i bogato iskustvo. Širok raspon različitih tehnika omogućava prilagođavanje tretmana za svakog pacijenta.

Manualni terapeut mora vladati znanjima iz patologije, biomehanike, ergonomije, primjenjene anatomije i fiziologije, analize kretanja, terapijske dijagnostike, izvođenja tehnike, prakse kao i psihosocijalnih čimbenika koji utječu na ishode terapije i njenu učinkovitost.

 

NDS (neurodinamika živaca)

 

Radi se o dijagnostičko-terapijskoj metodi pomoću koje otkrivamo je li bol koja se javlja nastala zbog pritiska na živac, te ukoliko jest, razlučujeo je li taj pritisak u području kralježnice ili negdje periferno. Nakon što smo ustanovili problem, kreće se sa terapijom za živac, a to se radi pomoću specifičnih vježbi tzv. „otvarača“, „ klizača“, „zatvarača“ itd.

Vježbe su bezbolne i nisu naporne, a radi se o pokretanju ekstremiteta u određenom položaju, brzini i amplitudi pokreta. Na taj način se dobiva mogućnost oslobađanja živčane strukture od pritiska-živac ponovno slobodno klizi, uspostavlja se bolja opskrba krvlju, a bolovi i trnci nestaju.

Koristi se kod: protruzija i ekstuzija diska, sindroma karpalnog tunela, nakon operaccija koje su uzrokovale pritisak na živac, kod stenoza kralježnice, ali i ostalnih pritisaka na živac.