znati

Manualna terapija

Manualna terapija je pojam koji se koristi u fizioterapiji, a predstavlja način dijagnostike i

liječenja funkcijskih smetnji lokomotornog sustava posebnim zahvatima s rukama. To je
drevni, prirodni terapijski postupak namještanja kostiju, najčešće onih na kralježnici, kako bi
se uspješno tretirala razna oboljenja i ozljede. Manualne tehnike uključuju razne oblike
masaže, mobilizaciju i manipulacije u svrhu rasterećenja prikliještenog ili blokiranog živca,
krvnih žila, mišića, tetiva ili zglobne čahure. Terapija je bezbolna, s trenutnim djelovanjem
(olakšanjem), a rezultati su dugotrajni.
Primjenom manualnih tehnika dolazi do oslobađanja tenzije u tkivu, poboljšava se
prokrvljenost te tako utječe na smanjenje boli, povećanje pokretljivosti i opće funkcionalnosti
organizma. Često predstavlja najvažniji dio fizikalne terapije.
Manualna terapija:
provodi specifičnu dijagnostiku i terapiju zglobnih struktura i pripadajućih okolnih
mekih tkiva, pokazala je signifikantnu učinkovitost u tretmanima slabinske i vratne kralježnice, gležnja, koljena, kuka, lopatice i lakta ima ulogu smanjenja boli, povećanja opsega pokreta, smanjuje ili uklanja upale mekih tkiva, potiče oporavak ozlijeđenog tkiva i elastičnost te stabilnost pokreta.

Sve ove tehnike zahtijevaju dodatnu edukaciju terapeuta, odličnu percepciju i bogato iskustvo.
Širok raspon različitih tehnika omogućava prilagođavanje tretmana za svakog pacijenta.
Manualni terapeut mora vladati znanjima iz patologije, biomehanike, ergonomije, primjenjene
anatomije i fiziologije, analize kretanja, terapijske dijagnostike, izvođenja tehnike, prakse kao
i psihosocijalnih čimbenika koji utječu na ishode terapije i njenu učinkovitost.

NDS (neurodinamika živaca)

Radi se o dijagnostičko-terapijskoj metodi pomoću koje otkrivamo je li bol koja se javlja
nastala zbog pritiska na živac, te ukoliko jest, razlučujeo je li taj pritisak u području
kralježnice ili negdje periferno. Nakon što smo ustanovili problem, kreće se sa terapijom za
živac, a to se radi pomoću specifičnih vježbi tzv. „otvarača“, „ klizača“, „zatvarača“ itd.
Vježbe su bezbolne i nisu naporne, a radi se o pokretanju ekstremiteta u određenom položaju,
brzini i amplitudi pokreta. Na taj način se dobiva mogućnost oslobađanja živčane strukture od

pritiska-živac ponovno slobodno klizi, uspostavlja se bolja opskrba krvlju, a bolovi i trnci
nestaju.
Koristi se kod: protruzija i ekstuzija diska, sindroma karpalnog tunela, nakon operaccija koje
su uzrokovale pritisak na živac, kod stenoza kralježnice, ali i ostalnih pritisaka na živac.